Naziv fontana potječe od latinske riječi fons-izvor, vrelo. Pod pojmom fontana prvobitno se podrazumijevao izvor žive vode, vrelo, a kasnije ograđeni izvor, zdenac, bunar iz kojega se voda zahvaća ili vuče, zatim, vodoskok. Obično su rađene od kamena, ponekad natkrivene, a imaju praktičnu ili dekorativnu svrhu.

Nastanak prvih javnih perila i fontana u Rijeci usko je vezan uz jednu značajnu gradsku osobitost, a ta je da su se vodom napajale iz mnogobrojnih potoka, čije je izvorište bilo u samome gradu. Kako se grad razvijao kroz povijest vode Lešnjaka, Žudinke, Andrejščice, Žabice, Belog kamika, Brajde, Potoka, Mlake i drugih manjih vodotoka bivale su natkrivane, pa se u korist urbanističkih zahvata ova stara gradska osobitost posve izgubila.

Javna perila su u nedavnoj prošlosti predstavljala značajnu urbanu karakteristiku grada. Podignuta su na više mjesta u gradu, pored izvora, a služila su stanovnicima Rijeke i okolnih naselja za pranje rublja. Spadaju u značajne komunalne objekte u funkciji zdravlja i higijene. Većina ih je bila natkrivena, zbog zaštite od kiše ili u ljetnim mjesecima za zaštitu od jakog sunca. Perila su predstavljala i svojevrsna "radna mjesta", na kojima su se okupljale riječke pralje i služavke. Tu ste mogli doznati najnovije tračeve koji su kružili gradom.

Kada je Rijeka izgradila vodovod i proširila vodovodnu mrežu po Gradu, perila gube svoj uporabni značaj, pa postupno dolazi do njihovog zatvaranja.

U drugoj polovini 19. stoljeća na više mjesta u gradu podignute su javne fontane, nastale kao rezultat osmišljene politike gradskih vlasti u rješavanju vodoopskrbnih potreba grada, uzrokovane naglim prilivom stanovništva iz drugih krajeva Austro-ugarske monarhije.

Izvedene su prema projektu arhitekta Filiberta Bazariga. Sve njegove fontane stilski su ujednačene, bez elemenata spektakularnosti, a građene su u stilu klasicizma. Plijeni svojom jednostavnošću i čistotom forme. Smještene su ispod razine gradskog pločnika. Do vode se silazilo kamenim stubama. Jedini vidljiv dio fontane bila je ukrasna kamena ograda postavljena oko ulaza u fontanu. Vodu su dobijale slobodnim padom, to jest voda je od izvora do fontane dovođena cijevima koje su bile postavljene

pod nagibom. Na žalost, niti jedna fontana iz tog razdoblja nije sačuvana. Prvi bitan čimbenik koji je utjecao na njihovo uklanjanje, bila je izgradnja riječkog vodovoda 1894. godine. Kada je stanovnicima Rijeke voda dovedena u dvorište i stambene objekte, fontane prestaju biti mjesta na kojima se građani opskrbljuju vodom. Drugo, građene su na najprometnijim i najatraktivnijim mjestima u gradu, pa postaju smetnja operativnom rješavanju urbanističkih zadataka. Treće, smatralo se da nemaju neku značajnu spomeničku vrijednost, što bi iziskivalo poseban tretman u režimu zaštite. Sve ove konstatacije pretočene su u osnovne kriterije, na osnovu kojih je gradska uprava donosila dekrete za njihovo uklanjanje.

Javne slavine sa pitkom vodom predstavljale su u prošlosti, kao i danas vrijedan element urbanog identiteta grada. Podizane su na najprometnijim dijelovima grada, kao objekti komunalne higijene, na kojima su se mogli napiti vode domaći stanovnici i osvježiti žedni i umorni stranci. Iz prošlog stoljeća ostali su nam sačuvani samo nacrti "pompi" koji se čuvaju u Povijesnom arhivu Rijeka.

Nakon Drugog svjetskog rata sanitarna inspekcija Doma narodnog zdravlja izdala je nalog da se na više mjesta u gradu, od Plumbuma do Kantride podignu javne slavine. Sedamdesetih godina zamjenjene su primjercima ručne izrade od jedinstvenog kamenog bloka, koje je projektirao arhitekt Zdenko Sila.

Zadnja javna slavina podignuta je u Krešimirovoj ulici u kolovozu 1997. godine, prema projektu arhitekta Nenada Kocijana. Izabrano mjesto možemo promatrati i sa simboličkog gledišta. U prošlom stoljeću, 1873. godine na tom mjestu bila je podignuta javna fontana "Beli kamik". Danas Rijeka ima nekoliko fontana, koje se uglavnom nalaze u samom centru grada. One nemaju samo dekorativnu ulogu, već su sastavni dio povijesnog i prostornog sadržaja. Ne spadaju u monumentalne fontane, ali su vrlo zivopisne i atraktivne.

Fontana na Koblerovom trgu podignuta je 1974. godine u povodu obilježavanja 150 obljetnice postojanja Tvornice papira poprimila je ulogu spomenika. Od dijela starog tvorničkog mlina za mljevenje papira arhitekt Igor Emili izradio je originalno djelo gdje je "sredstvo rada postalo sredstvo radosti", kako je zabilježeno na memorijalnom natpisu.

Fontana na Korzu, djelo arhitekta Ninoslava Kučana zamišljena je kao srebrna čaša uvijek puna bistrine koja se tiho prelijeva preko njenih rubova. Usred tihe površine trajna je vrulja koja asocira na podvodne izvore karakteristične za priobalno područje pod Učkom i Velebitom.

Vrlo popularna fontana Kawasaki sa figurom dječaka i djevojčice, dar grada Kawasakija Rijeci, simbol je prijateljstva između dva grada.

Već nekoliko zadnjih godina Odjel gradske uprave za komunalni sustav pokrenuo je akciju oko uređenja postojećih fontana i izbora mogućih lokacija za podizanje novih. To je prilika za mnoge mlade i darovite arhitekte da iskažu svoju kreativnost.

Jedina monumentalna fontana podignuta u Rijeci je ona iz 1857. god., u čast dolaska cara Franje Josipa u Rijeku 1852. god. Izradio ju je poznati riječki kipar Pietro Stefanutti. Uklonjena je 1874. godine uz obrazloženje da ometa regulaciju prometa, i da će joj se naći prikladnije mjesto. To mjesto nije nikad pronađeno, a od fontane danas je sačuvan samo kip Franje Josipa. U drugoj polovini 19. stoljeća u Rijeci je

izgrađeno nekoliko javnih fontana. Nastale su kao rezultat osmišljene politike gradskih vlasti u rješavanju vodoopskrbnih problema grada, uzrokovanih naglim prilivom stanovništva iz drugih krajeva Austro-Ugarske monarhije, te pojavom epidemije kolere koja je zahvatila Rijeku 1855. i 1886. godine.

Sve ih je projektirao arhitekt Filibert Bazarig. Stilski su ujednačene, bez elemenata spektakularnosti, a građene su u stilu klasicizma. Smještene su ispod razine gradskog pločnika. Do vode se silazilo kamenim stubama. Jedini vidljiv dio fontane bila je stilizirana kamena balustrada postavljena oko ulaza u fontanu. Vodu su dobivale slobodnim padom, odnosno, voda je od izvora do fontane dovođena u cijevima koje su bile postavljene pod nagibom. Do danas nije sačuvana niti jedna izvorna Bazarigova fontana. Gotovo sve su uklonjene u razdoblju između 1910. i 1913. godine.