U Rijeci nikad nije bilo velike profesionalne filmske proizvodnje, nikad domaći producent nije riječkim snagama snimio nijedan dugometražni igrani film. U ovih je stotinu godina ipak ustrajao kinematografski život - bilo je i mnogo "filmaša" i filmofila, a snimljeni su i brojni dokumentarni filmovi. Rijeka se ipak može pohvaliti nekim prvenstvima i samosvjesno ih upisati u povijesnu kartu kinematografije na tlu Hrvatske - u Rijeci je u rujnu 1896. zabilježena najranija pojava putujućeg kinematografa. Pojavio se Vincenzo Giadoron i najavio projekcije Edisonovim kinematografom u kući Zmaić na Rivi. U Rijeci je u kući Adamich na Fiumari otvoreno najstarije stalno kino, Cinematografo Edison, a 1909. ovdje je snimljen prvi igrani film na tlu Hrvatske, i to po istinitom događaju, pljački u Banca popolare, kada je ubijen jadni direktor Milos.
Uz Rijeku možemo vezivati i još neke filmske zanimljivosti i kuriozitete. Neke su, primjerice, Riječanke izmedu dva rata bile prave filmske zvijezde. Najslavnije su sestre Gramatica, Irma i Emma. One su prije svega bile slavne dramske glumice. Nastupale su katkad i u istom filmu (Sisignora i Le sorelle Materassi), a katkad s velikim partnerima poput Begniamina Giglija i Ermetea Zaconija. Sestre Gramatica bile su u vrijeme zvučnog filma već postarije. No prava je zvijezda, iako kratkoga daha, bila mlada Riječanka Claudia Scrobogna, u filmskom svijetu Oretta Fiume, kojoj je umjetničko ime dao rodni grad! Oretta je nastupila kao mlada djevojka u L'orologio a cucu (Sat kukavica, 1938) i to s Vittorijom de Sicom. Četrdesetih je snimila još nekoliko uspješnih filmova i onda se izgubila.
Poslije rata riječki su glumci, uglavnom iz Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta, u brojnim jugoslavenskim ratnim filmovima uvijek glumili partizanske neprijatelje, talijanske vojnike i časnike.
Od svih je zanimljivosti možda najzabavnija anegdota o pravom filmskom Tarzanu, Johnnyu Weissmulleru, koji je živio u Rijeci! Doduše, proveo je ovdje samo kratak djelić svoga djetinjstva.
U Rijeci i okolici snimale su velike producentske kuće, domaće i strane, i dolazili omiljeni glumci. Strani su producenti čak snimali igrane filmove prema djelima Riječana, s omiljenim riječkim temama i krajolikom (koji nije uvijek samo "glumio" neke druge, udaljene predjele i gradove). Tako je po scenariju Drage Gervaisa i u režiji Vladimira Pogačića Avala film iz Beograda 1961. snimio danas već zaboravljenu filmsku Karolinu Riječku (kojoj je distributer bila ljubljanska Vesna!). Karolina je, k tome, snimljena s internacionalnom glumačkom ekipom. Mnogo godina kasnije, 1996. godine, prema romanu La frontiera (Granica) Franca Veglianija snimio je Franco Giraldi (davni De Sanctisov suradnik pri snimanju Ceste duge godinu dana) istoimeni film u proizvodnji producentske kuće iz Rima. Granica govori o Veglianijevim mladalačkim zabludama i o vremenima Prvog i Drugog svjetskog rata. Umjesto na Krku snimljena je dobrim dijelom na Visu, a Rijeka se u njoj samo spominje. No, Vegliani je bio izrazito vezan obiteljskim korijenima i gotovo mu se svi romani i pripovijetke odvijaju u našem kraju, u Rijeci, Voloskom i na Krku.
Smisao i cilj cjelovitog projekta i izložbe o kinematografiji u Rijeci nije, dakako, nizanje anegdota kojima bi se Rijeku pokušalo tješnje privezati uz velike "tvornice snova" i velike tvorce sedme umjetnosti.
Mnogo nam je više stalo do pronalaženja i prikupljanja filmova i građe za koju smo konačno shvatili da je više nije lako pronaći i da treba sačuvati i spasiti od propasti sve što je moguće. Već je danas teško dostupna gotovo sva filmska građa nastala u Rijeci prije osamdesetih i prije prodora elektroničke videotehnike!